уторак, 22. фебруар 2022.

AUTOBUS 27


Stajala je na zadnjoj platformi
autobusa na liniji broj 27
žena crne kose i prelepog lica
najlepša žena što u životu videh
i sad kao da u nju gledam
sa nje pogled nemogoh skinuti
onako zanesen i izgubljen
prosto se sebe postideh

Ne znam na njoj šta je najlepše bilo
da li kosa duga sjajna i uvijena
da li oči, dali usne rumene
da li prelepo lice nežno i belo
bila je to nestvarna žena
zamišljao sam kakav je tek njen glas
mora da je kao anđeoska muzika
pesma ljubavi što ide uz vitko telo

A onda se otvoriše vrata
nasta galama, gužva, ko izlazi ko ulazi
sve se ispomera, pojaviše se drugi ljudii
nestade one divne slike šo mi dušu gali
nema je više, a žal za njom ne prolazi
ostade mi samo sećanje i maštanje
možda je za mene zauvek nestala
ali znam da mi njena lepota fali

Opet se vozim autobusom broj 27
svaki put pogledom je tažim
sada i ja na zadnjoj platformi stojim
ako naiđe nigde kraja mojoj sreći
bar malo tu čežnju da ublažim
nadami se da će na nekoj stanici ući
naslonjen na šipke mislim o njoj
vidim je u mislima i vozim se žmureći

Нема коментара:

Постави коментар