уторак, 25. фебруар 2014.

SAMOĆA

Koliko puta poželim da ti pišem
toliko toga bi hteo u trenu ti reći
a na čas sve mi se bezvrednim čini
da uzalud  je svaka reč o sreći

Samo su teški oblaci iznad grada
sve je sivo i oči su moje sive
što te odavno u njima nema
samo  su naše reči krive

Sve je postalo tako tuđe i strano
u samoći i miru tražim spas
i dalje ću te isto voleti i ako znam
da otrov sumnje ubio je nas

Нема коментара:

Постави коментар